Demokratija lošeg zdravlja

Budućnost Evropske unije, perspektiva zemalja Zapadnog Balkana i ostalih koje su za članstvo u ovom (ne više tako) ekskluzivnom klubu, ali i uslovi za, sad već izvjesni, ”razvod” jedne od najuticajnijih evropskih država i Unije, samo su neka od pitanja koja su u centru pažnje nakon referenduma u Velikoj Britaniji. Odluka Britanaca da napuste EU produbila je već postojeću krizu unutar ove zajednice. Dešavalo se i do sada da se zemlja kandidat za članstvo povuče iz pregovora o pristupanju, da reformski ugovori dožive neuspjeh, ali, nikada ranije nisu građani države članice glasali za izlazak iz EU.

Šta je temelj britanskog nezadovoljstva? Uzroci su dvojaki. Građani Britanije su od samog pristupanja stanovišta da se previše odluka na koje ne mogu da utiču donosi na nivou Evropske unije, te da je ona, sa svojim komplikovanim načinom odlučivanja, nerazumljiva, daleka za njene građane, previše birokratizovana i nedemokratska tvorevina. Istovremeno, direktna primjena njenih akata i veliki broj politika koje se usaglašavaju na nadnacionalnom nivou proizvodi manjak demokratije u državama članicama. Ipak, sa ovim problemom se Britanija vješto nosila godinama, uspješno artikulišući svoje interese. Stoga je ispravno reći da su migrantska kriza, strah od velikog priliva izbjeglica, kao i bojazan od terorizma snažno uslovili ovako radikalnu odluku građana Ujedinjenog kraljevstva. Brojne analize Bregzita u prvi plan stavljaju podatak da su oni koji su glasali za izlazak iz EU politički kratkovidi, slabije obrazovani i ruralni građani. Osim što ne mogu (i ne treba) da nestanu sa lica zemlje zbog svog mišljenja, vjerujem da im jednim dijelom možemo biti zahvalni ukoliko izazovu pravovremene i ispravne odluke u Uniji. Sedamnaest miliona građana koji su glasali protiv nje bi morao biti više nego motivišući faktor.

Reakcija EU bi trebalo da bude trosmjerna: na jednoj strani je potreba gašenja požara, nezadovoljstva, narastajućeg nacionalizma i jačanja desničarskih partija unutar država članica i kakva takva konsolidacija demokratije u samoj Uniji. Na drugoj strani je definisanje odnosa sa Britanijom i iznalaženje rješenja koje će biti zadovoljavajuće za obije strane. Najbitnije pitanje za nas je: koliko to ostavlja prostora za nesmetan nastavak politike proširenja, koja već izvjesno vrijeme nije pri vrhu prioriteta Unije, i unapređenje demokratije u zapadnobalkanskim zemljama, koja, opet, nikad nije ni bila baš najboljeg zdravlja?

Dobitne formule nisu nimalo jednostavne. Osnov kampanje za izlazak iz EU su bila obećanja da će Britanija nastaviti da uživa sve dobrobiti zajedničkog evropskog tržišta, bez značajnih izdvajanja za budžet Unije. Kad bi takav scenario bio moguć specijalan status Britanije podstakao bi i druge države članice da traže isti. Ovo vodi iscrpnim i neizvjesnim pregovorima (bez obzira da li će član 50. Lisabonskog ugovora o izlasku iz Unije biti aktiviran ili ne).

Iako nije izvjesno u kojoj mjeri će EU moći da se posveti Zapadnom Balkanu, politika proširenja je važna za njenu poziciju ”reformatora” kakvu je do sada imala, te dokaz da je dovoljno jaka i atraktivna za ostatak kontinenta. Otuda bi trebalo da bude visoko na njenoj agendi. Takva poruka je i poslata otvaranjem dva nova pregovaračka poglavlja sa Crnom Gorom krajem juna, ali i na tek održanom Samitu u Parizu, te najavom Hrvatske da neće blokirati pregovore sa Srbijom. Međutim, ovo još uvijek ne ohrabruje dovoljno. Slabljenje EU jača poziciju Rusije u ovom dijelu Evrope. Njen uticaj ne može, makar po snagama koje zagovaraju njeno aktivno učešće na političkoj sceni, biti dominantan, ali može biti ometajući za reforme. Međutim, da bi njena uloga i ostala sporedna EU mora djelovati odlučnije. Dodatno, zapadnobalkanskim zemljama sa neizgrađenom demokratskom tradicijom je potreban snažan i posvećen ”supervizor”. Posebno ako se uzme u obzir hroničan nedostatak opredjeljenja za suštinske reforme, kao i da dosadašnja minimalna unapređenja upravo dugujemo pritisku iz Brisela.

Crnoj Gori ne ide u prilog to što je Unija odustala od evaluacije ispunjenosti mjerila u poglavljima 23 i 24, zbog ”prevelike kompleksnosti” ovakvog poduhvata. To zapravo znači da će crnogorski premijer, koji kaže da će svako ko iznosi činjenice u javnost koje mu nisu po volji ostati bez posla, nastaviti da proizvoljno predstavlja napredak u pregovorima. Dešava se, eto, i da oni koji ne njeguju demokratske vrijednosti ”demokratizuju zemlju”. Ipak, privid reformi može samo kratkoročno da održava proces pregovara u životu. Otuda je revidirani pristup pregovorima s obije strane neophodan.

Bilo kako bilo, EU je, kao nikada do sada, pred velikim izazovima. Međutim, ovaj projekat, iako zahtijeva ne tako jednostavne rezove, je previše dragocjen da bi tek tako bio osuđen na propast poslije više od šezdeset godina. Takvo mišljenje i dalje dijele političke elite u Evropi, ali, srećom, i većina građana čije su akcije neplanirano i naprasno dobile na značaju.

Tekst je objavljen u sekciji Forum dnevnog lista Vijesti 6. jula 2016.